El džohari

Neki dan dođe koleginica u vučju jazbinu, pardon našu kancelariju.

Nesvjesna još kakvu je grešku napravila  odmah pita mene gdje je onaj stari sijedi što jo može reći kolika će joj biti penzija.

Pretpostavih da je riječ o kolegi K.V. ( 1951 ) nastanjenom u Sarajevu čija supruga radi u PIO – MIO.

Rekoh joj da je kolega otišai u restoran društvene ishrane, tu mrsku arhaičnu tvorevinu iz prošlog vijeka, i neka ga potaži gore.

Pošto nije imala pojma kako izgleda K.V. ( 1951 ) nastanjen u Sarajevu a čija žena radi u PIO – MIO zamoli mene da pođem sa njom i odvedem je do njega.

Pošto me učiteljica učila da starijima trebaš pomoći onda mi nije bilo druge nego ustati i teškim korakom krenuti do restorana u koji moja noga nije kročila zadnjih par godina.

Odvedem kolegicu do K.V. ( 1951 ) nastanjenog u Sarajevu i zamolim ga da pošto je u pitanju kolegica koju on ne zna pogleda u kašiku, viljušku ili neki drugi dio escajga kolika će joj biti penzija. Obećao mi je da će dati sve od sebe ali da mu prva kašika pokazuje da joj neće biti velika penzija jer je u njoj bila supa iz kese.

Uradim ono za šta sam bio zamoljen i umornim korakom pođoh napustiti  taj sumorni prostor prepun zvukova kuckanja kašika i viljuški o praistorijske tanjire.

Na samom izlazu kada sam već bio siguran da bezbijedno napustih objekat zaskoči me Šef  restorana  ( za tersove  nije riječ o gramatičkoj grešci nego namjerno napisanom velikom  slovu i obratite pažnju da je to Šef restorana a ne šef Sale ).

– Otkud tebe domaćine? Što to ti ne dolaziš ovdje na doručak? Jel ti to ne odgovara ono što mi spremimo? Jel to bolja pita po buregdžinicama….

Ko zna koliko bi on još nabrajao i takario se na mene da ga ne pogledah ravno u oči i prekidoh riječima

– Šta ti je konju komunalni? Šta hoćeš?

– Joj jarane odavno dugo te nisam vidio pa rekoh da vidim šta je bilo? Da ti nije ko šta nalago?

– Jel te stvarno interesuje što ja ne dolazim?

– Naravno. Reci pa nije crn obraz?

Odlučih se biti surovo iskren i reći tačno ono zbog čega i ne dolazim.

– Jarane ja ne dolazim ovdje zbog el džohara ( žohari op.prev. ).

– Kakvi žohari? Otkud žohari? Ja ne znam da ih ima. Mi radimo stalno deratizaciju i kod nas ne može biti žohara. Pazi šta pričaš.

– Kako nema? Pa evo ljude pitaj. Ganjaju ih po tanjurima i ispod tanjura, po escajgu… Neki dan je baš K.V ( 1951 ) nastanjen u Sarajevu oprao ruke i greškom ih stavio pod onaj fen što suši ruke. Tri mu komada ispala pravo na dlanove.

J.B. (1962) nastanjen u Sarajevu ti je prije par dana sve stvari morao iz one peder tašnice izbacit. Il je čovjek bio spor il je žohar bio prebrz ne znam ali  mu je el džohar pobjegao u pederku. Strah ga bilo da ga ne odnese kući ženi.

– Pusti to što je drugim bilo. Jesi li ih ti vidio?

– Naravno da jesam. Zadnji put kada sam jeo ovdje ( sjećam se toga kao da je bilo danas ) nisam mogao nikako kašiku odvojiti od graha. Kao da je bila zalijepljena za čorbicu. Pomaknem tacnu, sagnem se  i potegnem malo jače kad imam šta vidjeti. Četiri el džohara ufatilo odozdo i nedaju mi dići kašike. Ja vučem gore oni vuku dole. Nadjosmo se u pat poziciji. Nit ja mogodoh dić ikašike nit oni imadoše snage da se izbore za obrok.

Pošto ja više ne bih gladan prepustih im obrok i mirno i dostojanstveno napustih salu .Nakon toga više nisam imao želju da posjećujem restoran.

-Ma daj? Ne vjerujem. Nešto drugo je u pitanju samo nećeš da mi kažeš.

– Jest jarane baš tako. Samo ti nastavi po svom ali ja bih da sam na tvom mjestu kada god ustajem provjerio jesam li u stanju ustati?

-Što?

– Pa jedan dan dok ti budeš ispisivao narudžbenice i cjenovnike el džohari će ti pojest noge do koljena. Ova nova vrsta što se kod tebe zakotila najviše voli meso. Hajd sad idi svojim putem ja imam pametnija posla.

Napustim restoran  i dok sam išao niz stepenice vidjeh da Šef restorana prilazi za stol K.V ( 1951 ) nastanjenog u Sarajevu i J.B. (1962 ) također nastanjenog u Sarajevu. Bezbeli da provjeri moje navode pa da se prijavi za repliku.

Jadna mu majka kada mu oni sve ispričaju. Bit će ovih dana vanredna deratizacija ali i dalje će biti priča da kod njih nema niti jednog jedinog žohara.

PS  A stvarno je jezivo koliko su brzi u bijegu.

 

2 Responses to “ El džohari ”

  1. nemaju razloga bjezati, oni koji tamo rade i jedu ih ne vide uopste prema tome ne prijeti im nikakva neposredna opasnost… komotno mogu da se opuste i po istilahu… ;p

  2. uh, grozno…jedine zivotinje koje su prezivjele nuklearnu katastrofu…

    🙁

    katastrofa kad ih se samo sjetim kod mene u ofisu…bljak!

    veliki pozdrav za tebe!

Komentariši