Sport bez kulture i hortikulture

Dobar dan i dobro došli na ovu blog stranicu.

Tema današnjeg posta jeste odgoj i formiranje ličnosti naše drage djece kroz sport i sportske klubove. Ujedno ovo možete smatrati i odgovorom na pitanje zašto naš sport ne može zabilježiti nikakav značajniji rezultat na međunarodnoj sceni. Također ćemo se malo dotaći i odnosa pojedinih roditelja prema vlastitoj djeci i njihovim ambicijama.

Da ne dužim puno sve počinje kada odlučite da vam se dijete bavi sportom. Ponegdje djeca sama pokažu interesovanje ali u većini slučajeva roditelji shvate da im je novi Džeko u kući i da bi bilo šteta ne iskoristiti taj urođeni talenat koji su od svojih očeva naslijedili. Samo što očevi " nisu imali mogućnosti " ili su bili " žrtve povrede " koja im je uskratila svjetsku slavu. Većini tih roditelja je Pape ili Meša bio rezerva ali eto njima se nije dalo.

Nazovete li bilo koji sportski klub ljubazan glas sa druge strane vam da osnovne informacije o cijeni upisa, mjesečnoj članarini i terminima treninga. Onako " usput " vam spomenu kako članovi njihovog kluba jako često putuju u inostranstvo na međunarodne turnire i bilježe zapažene rezultate.
Kada se odlučite i dođete u klub da upišete dijete onda saznate da pored upisnine ( koja samo pokriva troškove izrade članske karte i ostale administrativne formalnosti  ) i mjesečne članarine ( koja samo pokriva troškove održavanja terena i rekvizita ) morate kupiti i odgovarajuću opremu sa logom kluba čisto da svi budu jednaki. Cijena opreme je takva da to samo pokriva troškove proizvodnje i nabavke.

Dijete počinje trenirati i onda shvatate da skoro svaki mjesec morate kupiti novu majicu za trening jer je taj mjesec u planu žuta klupska majica, a prošli mjesec je bila crvena.
Počinju i takmičenja djece njihovog uzrasta i onda vidite da sposobnost i talenat djeteta i nema neke velike uloge u tome ko igra a ko ne.

Tako na prvom turniru saznate čiji je babo u upravi kluba, čiji je političar i vijećnik u Opštinskom vijeću koje sufinansira klub. Također čujete ko je vlasnik firme koja je glavni sponzor kluba. Sasvim slučajno je njegov sin " nezamjenjivi " centarfor pred kojim je " blistava karijera ". To što to dijete ne zna potrčati jeste samo podla insinuacija onih koji nemaju veze sa sportom.
Kada se još malo i vi raspitate saznate da je ostatak ekipe ( tj. njihovi roditelji ) upravo renovirao svlačionice kluba.

Nakon toga dolaze na red i međunarodni turniri.
Ponosni predstavnik kluba uz osmjeh tipa " jesam li vam rekao " obavijesti vas da djeca trebaju ići na turnir i da je neophodno uplatiti određeni iznos za taj turnir. Također je potrebno kupiti i novu opremu koju će naši nasljednici nositi tamo.
Djeca odu na turnir i u iznimno jakoj konkurenciji ( predstavnik Albanije, predstavnik Kirgistana i predstavnik Uzbekistana ) zabilježe fenomenalan rezultat. Od tri utakmice dvije izgube a jednu odigraju neriješeno.

Po povratku ih dočekaju "ponosni " roditelji koji kada čuju za ove vanserijske rezultate počnu iskaljivati svoj bijes na djeci. Bude tu svega i svačega pa čak i batina. Pojedina djeca dobiju porciju na licu mjesta a pojedini imaju tu sreću pa za njihovu golgotu znaju samo četiri kućna zida.

Na kraju ću vam reći da sve ovo pišem iz razloga da upoznam sve vas koji se spremate da uputite djecu u taj čarobni svijet sporta šta vas čeka.

Nisam ja nezadovoljan zbog svog Juniora.
Kao prvo Junior je sam došao sa željom da počne trenirati što sam ja objeručke prihvatio zbog njegove kilaže. Dijete mi se druži sa drugom djecom, smršao je i dobio na pokretljivosti i za mene je to i više nego dovoljno ali žao mi je par onih momčića koji stvarno dobro igraju ali im babe nisu nikakva imena.
Također mi je pun k…c pravljenja budalom dok ti izvlače pare.

Nemojte misliti da je sve ovo napisano specifikum ovog kluba u kojem je Junior. Tako je u svakom sportskom klubu u ovom gradu.
Zbog toga nam i jeste sport tu gdje i zaslužuje. Džeko je mogao postati Džeko samo zato što je na vakat digao sidro iz naše sportske zajednice.