Dan poslije

Divno je počela ova 2005.godina.Žena je otišla na posao a babin ponos je u 8 bio na nogama spreman za igru i pjesmu.Nekako sam uspio ustati i skuhati kafu.Nisam uspio šmrknuti ni dva fikldžana a već sam imao nove zadatke.Morao sam spremiti doručak jer je nasljednik bio gladan kao nikad.Kada sam najzad malo progledao bio sam oduševljen prizorom na stolu dnevne sobe.Nazovem ženu i priupitam je zna li ona koliko nas je bilo sinoć kod nas na dočeku.Reče samo nas dvoje i dijete.Nešto nisam mogao vjerovati da dvije odrasle osobe mogu onoliko suđa isprljati i pojesti onoliko hrane.Sve kontam da mi nije šta promaklo.Pospremim suđe u mašinu pustim je u pogon i pomislim to je to,al opet izrada.Pogledam ćilim i istog trena sam mogao rekonstruisati šta je sve bilo na stolu za mezu.Najveći problem bio je ukloniti tragove majoneze.A fino sam molio ženu da ne uzimamo crni ćilim da će mi ga biti teško održavati.Na red je došlo pražnjenje kante i tu sam definitivno pukao.Odlučih raspisati konkurs za kantu u koju može stati barem 300 kg. smeća,jer ga toliko imam u kući.Samo mi je sreća pa niko nije povraćao po kući.Još mi je ostalo da malo properem veš na ruke i zapjevam sretan što je nova godina došla.
Odmah jutros moja cijenjena familija je požurila da najavi dolazak.Sreća pa ne istresoh kantu odmah.Odoh malo povaditi meze i presložiti je da ljepše izgleda.Jedino mi žao što oprah suđe mogao sam i njega iskoristiti.Sreća pa me žena ne vidi šta radim jer bih tek onda nastradao.

Komentariši